Categories

Tunis, Egipat: kada istočni vetar počisti aroganciju zapada

(Le Monde, 18.2.2011., http://www.lemonde.fr/idees/article/2011/02/18/tunisie-egypte-quand-un-vent-d-est-balaie-l-arrogance-de-l-occident_1481712_3232.html )

Preveo: Ivan Selimbegović

ALAIN BADIOU

Tunis, Egipat: kada istočni vetar počisti aroganciju zapada

Istočni vetar prevladava nad zapadnim. Do kada će dokoni Zapad na zalasku, „međunarodna zajednica“ onih koji još uvek veruju da su gospodari sveta nastaviti da deli lekcije lepog ponašanja celom svetu? Nije li apsurdno gledati uslužne intelektualce, vojnike propalog kapitalo-parlamentarizma koji čuvaju već nagriženi raj kako se zanose veličanstvenim narodima Egipta i Tunisa, samo kako bi te divlje narode naučili abecedu „demokratije“? Kakav bedan nastavak kolonijalne arogancije! U situaciji političke bede u kakvoj se nalazimo već tri decenije, nije li očigledno da smo mi ti koji treba sve da nauče od narodnih ustanaka koji  su u toku? Ne moramo li mi hitno i veoma pažljivo da proučimo sve što je tamo dovelo do mogućnosti obaranje oligarhijskih, korumpiranih vlada kolektivnom akcijom, naročito u situaciji ponižavajućeg vazalnog odnosa prema zapadnim državama?

Da, moramo biti učenici ovih pokreta a ne njegovi glupi učitelji. Jer ti pokreti, genijalnošću svojih invencija, daju život principima politike za koje već dugo drugi  pokušavaju da nas ubede da su zastareli. Naročito principa koji Mara nikad nije prestao da zastupa: kada se radi o slobodi, jednakosti, emancipaciji  svi smo obavezani na pobunu.

Ima razloga za pobunu. Naročito jer se naše države i oni koji njima upravljaju (partije, sindikati i uslužni intelektualci) radije okreću upravljanju nego politici, radije zahtevima nego pobuni, radije „dirigovanoj tranziciji“ nego nagloj promeni. Ono na šta nas opominju narodi Egipta i Tunisa jeste da je jedina akcija po meri zajedničkog osećanja skandalozne okupacije državne moći – masovni ustanak. I, u ovom slučaju, da je jedini slogan koji može da sjedini svo mnoštvo u masi: „ti tamo, odlazi!“. Izvanredna važnost pobune, njena kritička moć, u ovom slučaju je to što taj slogan, koga ponavljaju milioni ljudi, daje meru onoga što će biti nesumnjiva i nepovratna prva pobeda: odlazak čoveka na koga se odnosi. I ma šta da se desi posle, ova pobeda narodne akcije, po svojoj prirodi ilegalna, ostaje zauvek trijumfalna. Da jedna pobuna protiv državne moći može biti apsolutno pobedonosna je pouka sa univerzalnom vrednošću. Ova pobeda zauvek naznačava horizont u kome se zajednička akcija izuzima iz autoriteta zakona, horizont koji je Marks nazvao: „odumiranje države“.

Jednog dana, slobodno povezani u oslobađanju stvaralačke snage, narodi mogu da se pojave iz umrtvljujuće prisile države. Upravo zbog toga, zbog te najveće  ideje, pobuna koja zbacuje utvrđeni autoritet oslobađa entuzijazam bez granica.

Jedna varnica može da upali čitavo polje. Sve počinje samoubistvom zapaljivanjem jednog čoveka koji je ostao bez posla, kome je zabranjen bedna trgovina koja mu je omogućavala preživljavanje i kome jedna pandurka lupa šamar da bi mu pokazala šta je u ovom prizemnom svetu stvarno. Ovaj čin se u nekoliko dana, nekoliko nedelja, širi sve dok milioni ljudi na udaljenom mestu ne uzvikuju radosni zbog početka sloma moći vlastodržaca. Otkuda ovakva fantastična ekspanzija? Širenje epidemije slobode? Ne. Kako poetično kaže Žan-Mari Glez (Jean-Marie Glaize) „revolucionarni pokret se ne širi zarazom, već rezonancijom. Nešto što se pojavilo ovde rezonira za senkom šoka izazvanog nečim što se pojavilo tamo“. Nazovimo ovu rezonanciju „događajem“. Događaj je naglo stvaranje, ne nove stvarnosti, već bezbrojne množine novih mogućnosti.

Continue reading Tunis, Egipat: kada istočni vetar počisti aroganciju zapada

AVANTURA FRANCUSKE FILOZOFIJE

Alain Badiou

Počnimo ove refleksije o Savremenoj francuskoj filozofiji jednim paradoksom: ono što je najuniverzalnije istovremeno je i najposebnije. Hegel to naziva: konkretna univerzalnost. Sinteza onoga što je apsolutno univerzalno, koje se odnosi na sve, sa onim što ima posebno mesto i vreme. Filozofija je dobar primer. Apsolutno univerzalna, ona se odnosi na sve, bez izuzetka, ali u okviru filozofije egzistiraju moćne kulturne i nacionalne posebnosti. To je ono što bi mogli nazvati momentima filozofije u vremenu i prostoru. Filozofija je univerzalni cilj razuma i istovremeno ona koja sebe manifestuje u potpuno određenom trenutku. Uzmimo za primer dve naročito intenzivne i dobro poznate filozofske instance. Prva, klasična grčka filozofije između Parmenida i Aristotela od 5. do 3. veka pre nove ere: veoma inventivan, utemeljujući trenutak i naposletku kratkog veka. Druga: ona Nemačkog idealizma između Kanta i Hegela, preko Fihtea i Šelinga: još jedan filozofski trenutak, od kraja 18. do početka 19. veka, veoma kreativan i sažet u još kraćem vremenskom periodu. Dalje ću zastupati nacionalnu istorijsku tezu: – postojao je ili postoji, u zavisnosti gde ću postaviti sebe – francuski filozofski momenat u drugoj polovini XX veka koji se, toute proportion gardée (proporcionalno), može uporediti sa primerom klasične Grčke i nemačkog prosvetiteljstva.

Sartrovo glavno delo “Biće i ništavilo”, pojavilo se 1943.godine, poslednji rad Deleza “Šta je filozofija?” objavljen je početkom 1990-tih godina. Momenat francuske filozofije razvija se u periodu između ovo dvoje autora i obuhvata i Bašlara (Bachelard), Merlo-Pontija (Merleau-Ponty), Levi-Štrosa (Levi-Strauss), Altisera (Althusser), Fukoa (Foucault), Deridu (Derrida), Lakana (Lacan), Sartra (Sartre), Deleza (Deleuza) i možda mene. Vreme će pokazati da li je postojao Francuski filozofski momenat, a moja pozicija bi verovatno bila pozicija poslednjeg reprezenta. Totalitetu tog rada, koji se nalazi situiran između utemeljujućeg doprinosa Sartra i poslednjih radova Deleza, namenjen je termin “savremena francuska filozofija”. Može se reći da je to novi konstitutivni momenat filozofske kreativnosti, kako poseban tako i unverzalan. Problem je identifikovati ovaj poduhvat. Šta se dogodilo u Francuskoj, u polju filozofije, između 1940. i krajem 20. veka? Šta se to dogodilo oko gore pomenutih desetak imena? Šta je to što smo zvali egzistencijalizam, strukturalizam, dekonstrukcija? Da li je bilo istorijskog i intelektualnog jedinstva u tom momentu? Ako jeste, kakvo je to jedinstvo bilo?

Pristupiću ovom problemu na četiri različita načina. Prvo, poreklo: odakle dolazi ovaj  trenutak, šta mu prethodi, kada se rađa? Sledeće, koje su glavne filozofske operacije preduzete? Treće i ujedno fundamentalno pitanje je povezanost ovih filozofa sa književnošću, a još više veza između filozofije i književnosti u ovom periodu. I najzad, stalna diskusija koja je postojala tokom ovog perioda između filozofije i psihoanalize. Poreklo, operacije, stil i književnost, psihoanaliza: četiri načina uz pomoć kojih ćemo pokušati da definišemo savremenu francusku filozofiju.

Continue reading AVANTURA FRANCUSKE FILOZOFIJE

O UTICAJU FILOZOFSKIH KONCEPCIJA NA RAZVOJ NAUČNIH TEORIJA

u :: ALEKSANDAR KOARE ”NAUČNA REVOLUCIJA”

U saopštenju koje smo upravo čuli, g. Filip Frenk (Philip Frank) objasnio nam je da se razlozi za prihvatanje, ili protiv prihvatanja, izvesnih naučnih teorija ne svode uvek na razmatranje tehničke vrednosti dotične teorije, tj. na njenu sposobnost da nam pruži jedno koherentno objašnjenje fenomena o kojima je reč, nego to prihvatanje zavisi, veoma često, od mnogobrojnih drugih činilaca.

Tako, na primer, u slučaju kopernikovske astronomije trebalo je birati ne samo između jedne prostije i druge, složenije teorije o nebeskim kretanjima, nego i između jedne fizike koja je izgledala jednostavnija (Aristotelove) i druge, koja je izgledala složenija; između poverenja u čulnu percepciju – kao što je tako dobro zapazio Bekon (Bacon) – i njenog odbacivanja u korist teorijske spekulacije, itd.

Potpuno se slažem sa g. Frenkom. Žao mi je samo što nije išao dovoljno daleko i što je, u svojoj analizi, propustio da govori o uticaju koji vrši filozofska supstruktura, ili ‘horizont’ konvergentnih teorija. Zaista sam duboko uveren da je uloga te ‘filozofske supstrukture’ bila veoma značajna, i da je uticaj filozofskih koncepcija na razvoj nauke bio isto tako veliki kao i uticaj naučnih koncepcija za razvoj filozofije.  Mogli bi se navesti mnogi primeri tog uticaja. Jedan od najboljih, a to je ovaj koji ću vam ukratko izložiti, pružilo nam je postkopernikovsko razdoblje nauke, razdoblje koje se, obično, svuda smatra kao doba postanka moderne nauke; hoću reći, nauke koja je vladala evropskom mišlju skoro tri veka, grosso modo, od Galileja do Ajnštajna (Einstein) i Planka (Planck), ili Nilsa Bora (Niels Bohr).

Stoga vam, bezmalo, i ne moram reći kako taj propust Filipa Frenka smatram veoma ozbiljnim, i dostojnim žaljenja. Ali, istinu govoreći, taj propust je tako reći normalan. Jer, dok se mnogo govori o uticaju naučne misli na razvoj filozofskih koncepcija, a to se čini s pravom pošto je on očevidan i utvrđen – dovoljno je pomenuti imena Dekarta (Decartes), Lajbnica (Leibniz), Kanta – nasuprot tome, govori se mnogo manje, ili se čak uopšte ne govori, o uticaju filozofije na razvoj naučne misli. Osim ako se ovaj drugi uticaj ne pomene – kao što to ponekad čine pozitivistički nastrojeni istoričari – samo da bi nam se saopštilo kako je, u stara vremena, filozofija stvarno uticala na nauku, pa čak i njom vladala, i kako baš tome antička i srednjovekovna nauka duguje svoju jalovost; ali da se, počev od naučne revolucije u XVII veku nauka pobunila protiv tiranije te tobožnje reginae scientiarum, pa njen napredak pada upravo istovremeno sa njenim postepenim oslobođenjem i postavljanjem na čvrstu osnovu empirije. To oslobođenje nije izvršeno odjednom – avaj, kod Dekarta, pa čak i kod Njutna, nalaze se još tragovi metafizičke spekulacije, i trebalo je čekati do XIX veka ili čak do XX, da bi se prisustvovalo njihovom potpunom iščezavanju – do čega je, najzad, ipak došlo zahvaljujući Bekonu, Ogistu Kontu (Auguste Comte), Ernstu Mahu (Ernst Mach) i Bečkoj školi.

Continue reading O UTICAJU FILOZOFSKIH KONCEPCIJA NA RAZVOJ NAUČNIH TEORIJA

lavoisier i revolucija u hemiji (althusser, kuhn)

iz :: LOUIS ALTHUSSER, KAKO ČITATI KAPITAL

Krajem prošlog stoljeća još je vladala, kao što svak znade, flogistička teorija koja je pojašnjavala prirodu svakog sagorijevanja, govoreći da se pri sagorijevanju jednog tijela oslobađa drugo hipotetičko tijelo, apsolutno gorivo, kojemu se daje ime flogiston. Tom se teorijom mogla objasniti većina tada poznatih kemijskih pojava, premda se u određenim slučajevima uvijek vršilo nasilje nad činjenicama.

I evo, Pristley je 1774. pokazao jednu vrstu zraka koji je bio ‘’tako čist ili tako slobodan od flogistona, da je običan zrak u usporedbi s njim izgledao već pokvaren’’. On ga je nazvao ‘’deflogistizirani zrak’’. Malo zatim, Scheele je u Švedskoj pokazao istu vrstu zraka i dokazao njegovo postojanje u atmosferi. Štoviše, on je ustvrdio da taj plin nestaje kad u njemu izgara tijelo, ili kad izgara neko tijelo u običnom zraku, te ga je nazvao ‘’vatrenim zrakom’’…

Pristley i Scheele su obojica prikazivali kisik, ali ne znajući što čine. Oni se ‘’nisu mogli osloboditi kategorija ‘flogistona’ kakve su zatekli’’. Elemenat koji će izvrgnuti cjelokupan flogistonski pojam (die ganze phlogistische Anschauung umstossen) i revolucionirati kemiju, ostao je u njihovim rukama neplodan.

Ali Pristley je odmah priopćio svoje otkriće Lavoisieru u Parizu, a ovaj je polazeći od te nove činjenice (Tatsache) podvrgao ispitivanju cijelokupnu flogistonsku kemiju. On je prvi otkrio da je nova vrsta zraka novi kemijski elemenat, te da u procesu izgaranja ne nestaje misteriozni flogiston, nego se novi element miješa sa tijelom, te je tako prvi kemiju postavio na njene noge, jer je ona u svom flogistonskom obliku hodala na glavi (stellte so die ganze Chemie, die in ihrer phlogistischen Form auf dem Kopf gestanden, erst auf die Füsse). I premda on nije, suprotno od onoga što jeste, istovremeno kad i Pristley i Scheele i neovisno o njima dokazao i prikazao kisik, ipak ostaje pravi pronalazač (der eigentliche Entdeckter) kisika u odnosu na onu dvojicu koji su ga samo prikazali (dargestellt), ni ne sluteći što (was) su prikazali.

Onako kao što se Lavoisier odnosi prema Pristleyju i Schellu, tako se i Marx odnosi prema svojim pethodnicima u teoriji o višku vrijednosti.

iz :: TOMAS KUN, STRUKTURA NAUČNIH REVOLUCIJA

Da bismo videli kako su u naučnom otkriću blisko isprepleteni činjenička i teorijska novost ispitajmo jedan posebno čuven primer, otkriće kiseonika. Tri različita čoveka u najmanju ruku polažu legitimno pravo na to otkriće, a nekolicina drugih hemičara moralo je u ranim 1770im godinama, i ne znajući imati u svojim laboratorijskim posudama obogaćeni vazduh.  Napredak normalne nauke, u ovom slučaju pneumatičke hemije, pripremio je temeljito put ka prodoru u novo. Prvi od onih koji polažu pravo da su došli do relativno čistog uzorka toga gasa bio je švedski apotekar K. V. Šele (C. W. Scheele). Mi bismo ipak mogli da njegov rad ne uzmemo u obzir, pošto nije bio objavljen sve dok otkriće kiseonika nije već nekoliko puta bilo drugde oglašeno, pa tako nije imao nikakvog uticaja na onaj istorijski obrazac koji nas ovde najviše interesuje. Sledeći po vremenskom redosledu koji je polagao pravo na to otkriće bio je britanski naučnik i duhovnik Džozef Pristli koji je skupljao onaj gas koji se oslobađao prilikom grejanja crvenog oksida žive kao jednu od stvari u podužem normalnom istraživanju različitih ‘vazduha’ koje je ispuštao veliki broj čvrstih supstanci. Tako proizvedeni gas on je 1774. godine identifikovao kao vodonični oksid, 1775., rukovođen daljim proverama, kao običan vazduh sa manjom od uobičajene količine flogistona. Lavoazije, koji je kao treći polagao pravo, započeo je svoj rad koji ga je odveo kiseoniku posle Pristlijevih eksperimenata iz 1774, a možda i na osnovu neke sugestije od strane Pristlija. Odmah početkom 1775. Lavoazije je izvestio da gas koji se dobija grejanjem crvenog oksida žive predstavlja ‘’samu celinu vazduha bez promene (sem te što)… izlazi čistiji, lakši za udisanje’’. Do 1777, verovatno uz pomoć druge sugestije od strane Pristlija, Lavoazije je došao do zaključka da taj gas predstavlja posebnu vrstu, jedan od dva osnovna sastojka atmosfere, do takvog zaključka kakav Pristli nikad nije bio u stanju da prihvati. (C. W. Scheele). Mi bismo ipak mogli da njegov rad ne uzmemo u obzir, pošto nije bio objavljen sve dok otkriće kiseonika nije već nekoliko puta bilo drugde oglašeno, pa tako nije imao nikakvog uticaja na onaj istorijski obrazac koji nas ovde najviše interesuje. Sledeći po vremenskom redosledu koji je polagao pravo na to otkriće bio je britanski naučnik i duhovnik Džozef Pristli koji je skupljao onaj gas koji se oslobađao prilikom grejanja crvenog oksida žive kao jednu od stvari u podužem normalnom istraživanju različitih ‘vazduha’ koje je ispuštao veliki broj čvrstih supstanci. Tako proizvedeni gas on je 1774. godine identifikovao kao vodonični oksid, 1775., rukovođen daljim proverama, kao običan vazduh sa manjom od uobičajene količine flogistona. Lavoazije, koji je kao treći polagao pravo, započeo je svoj rad koji ga je odveo kiseoniku posle Pristlijevih eksperimenata iz 1774, a možda i na osnovu neke sugestije od strane Pristlija. Odmah početkom 1775. Lavoazije je izvestio da gas koji se dobija grejanjem crvenog oksida žive predstavlja ‘’samu celinu vazduha bez promene (sem te što)… izlazi čistiji, lakši za udisanje’’. Do 1777, verovatno uz pomoć druge sugestije od strane Pristlija, Lavoazije je došao do zaključka da taj gas predstavlja posebnu vrstu, jedan od dva osnovna sastojka atmosfere, do takvog zaključka kakav Pristli nikad nije bio u stanju da prihvati.

Continue reading lavoisier i revolucija u hemiji (althusser, kuhn)

milijardu puta ponavlja se scenario bez šećera

MILENA STEFANOVIĆ. feminozofkinja. filozofkinja. hakerfakerka. pesnikinja. performerka. poetska eksperimentatorka. ne piše lirski, ali lirski piški.(u ovoj pesmi je objasnila kako nije u duhu srpskog jezika).

MULT IKOLOR-ANA

Uzevši čovek ženski

Iz prve rečenice

Interpunkciju

Pokupi izbriše izbriše

Kotrljajući slogove

Francuski francuski

koridori sna

Prekorači u ove  reči

Ne osvrci se samo bezi!

Putevi magle imaju

Spokoj šina

Melodiju ljubičaste uspavanke

Davaj

Davaj

Ana Karenjina

Okrzngavši me štiklom

Po tastaturiuriuri

prepozna

namigne ljubicasto isceliteljski

Žena

u moru ogovaranja

konvencije na tabureima

Izbegavši  propisanu smrt

Prelazi u drugi kontinuum

interpretacije

Voz  razmrvljvajući voz

Srebrni avion

restart

Smejem ja smejem vas antigramatički

Rečenica pada van matricamaterica

CINGCONG

Peče

Boli

vrišti

iskače iz istih šina

Stranice zastarele konstrukcije

filmovi i elektroformati ane

Milijardu puta ponavlja se scenario

Bez šećera srebro curi

Vradzbina hibrida

Milijardu puta ponavlja se scenario bez šećera

Milijardu puta

Zar to nije definicija pakla

Scenario

Scenario

Molim pravi scenario!

Milijardu puta  dobrodosli u pakao

Pakao non stop

Srebro curi

Plač ispred mikrotalasne

Vratite mi drugaricu

Vratite mi drugaricu

Izlazi iz kuhinje

Ja smejem antigramatički

r.e.m. faza u kolačima  moje komsinice vise puta spaljivane veštice

ovo je ana

drago mi je

sa koje ste vi stranice

sa 3033.

Tada će smak sveta

Hi hi hi hi

Slogovi se kotrljaju

Otopljeni patuljci

Djavoli od cokolade igraju u želucu

Vronski zaboravljen

ana  ispisana iznova iznova

Nema smrti

Sve AneSVe  Ane

Kradu

slova

interpunkciju

pokupe

izbrišu

naprave salatu i mindjuše

tačke izbace u prljav veš

šta sa velikim rečenicama

tek kolači

veštačke trepavice

glupe žene

bez smrti su ništa

ništa su bez smrti u literaturi

anin osmeh

hihihihi

Roršahov test

multikolor ruž od antimaterije

baca se kritičarima u ruke i peče do kostiju

POPOVI NOSE HALJINE


Danas iz ormara vadim

Zli muški rod,

Margaret Tačer

Kolonjske vode

Rvanje

Lajanje

Dlake

politiku

Continue reading milijardu puta ponavlja se scenario bez šećera

Bombonam reči Ne zapisujem ih

SNEŽANA ROKSANDIĆ KARAN (1978). pesnikinja. AŽINovka. objavila pesme u antologiji Diskurzivna tela poezije, u časopisu ProFemina i prvu knjigu poezije (2005) Tokio je kocka u izdanju SKC Kragujevac. pre nego što je naučila da čita i piše, simulirala je pisanje. za mene, poetski je genijalna.

JEČKA VIJAGRA

Sama sam odjurila

u neupotrebljivo, nezadavljeno

komarca

slatka ovca

gustiraj me

gumiraj me

variraj me

vulgarizuj me

dekoltiraj me

demontiraj me

krokiraj me

kanališi me

memoriši me

montiraj me

navali na moje jeftino

glazirano ludilo

ja ne krijem svoj jezik

isplazim ga.

DEMOKRATSKA POPARA

sekundarno priznajem

san o tom pokvarenom hlebu

cele noći

nisam srećna, izazvana

postojim u jazbini

odstupam, nasrćem

poklopac bulevara

milionita prosjačka šaka

ponižavajuće struganje

uklonjeno s ringle

presijava se metaforičko rame

da zakucava klinasto ime

simbol reprodukcije

bademovo mleko

gorki potomak

san naraste

počne šećerna kišica

prestravljena

zavijutak naivnosti

kupam zagađenu frazu

talasam, drmusam

degenerisanu većinu

degutantnu površinu

MEHANIZMI

OBUVAM SE

IMPROVIZUJEM

ŽENA JE MIRNA

KAD PLEŠE

UJUTRU PRINCIPI

SE LJUBE KAO PTICE

IZMEĐU BUTINA

ZEMALJSKA KONAČNOST

NASUPROT LUPKANJU

SVESTI PLAČU DELJENJU

IZRONJAVANJU

PREOBLIČAVANJU

ZAOKRUŽUJEM PESNIKA

MEHANIZAM VOLIM VAS

sva od pliša. a nije princeza.

IVANA SARIĆ. živi u vozu-busu-kolima-na biciklu, nikada neće naučiti da pliva, te ne može postati superheroina. mašta o ljubičastoj kući.


SASTAV

otpakovala sam osmeh kupljen na rasprodaji

lepim ga šarenim selotejpom

na svoju glavu

u koju uporno ubacujem novi karakter

kišnim danima

nema pomoći

ni muzika

ni topla kafa

neće naterati sunce da nam se javi

provalio je moj second hand osmeh

ne dopada mu se

možda još samo muzika i po koja pozizivna misao, ostatak od večere na prljavom šporetu

moji su prijatelji

preguraćemo i ovaj dan

bez razgovora

bez naglih pokreta

preokreta

patim od prekomerne sentimentalnosti, trivijalnosti, lakovernosti, običnosti

preskočila sam sve bitne lekcije

danima ništa nisam naučila

ali su moje police uredno sređene

ništa ne bacam, ne verujem u haos, sva su srca naoštrena

na mojim olovkama

njima još uvek crtam cvetiće i srculenca, iako sam otkrila svoju prvu 25ogodišnju boru jednog trećeg dana

i ovo je jedan od njih

svakog trećeg dana ja se polomim negde u predelu tebe

prvo mi rikne glas i sposobnost komunikacije

ne mogu tražiti pomoć

ukine mi se polovina mozga – i to ona bolja

ma da ti ne pričam, bolje da ne znaš!

dobra stvar je što do noći, negde pred san, sve dođe

na mesto

ruke se pokupe sa poda, ispod kreveta se zaturi neki nokat, al ko mari – narašće novi, noge jedva zakačim za kukove koji uvek nekako odlutaju najdalje

prošli put su mi došli tek u snu, tad sam već bila odustala od sebe

kako sam se tada haotično razbacala… nisam se mogla pronaći

tek me je san sastavio

ovih dana se dobro čuvam

slojevito oblačim

zabijam glavu u knjige

opako se trudim da ostanem cela

ako neko pita – stabilna sam, zaista jesam!

samo me ne pitajte šta mi to znači!

STUDENTSKA

sve ostalo je tu da bi popunilo vreme, do trenutka kada ti treba da se desiš

između dva susreta…

ubijam dane, masakriran ih, kidam

bacam mačkama

dobre delove umotam u foliju, pa

podgrejem kad si tu

dobre delove čuvam ze tebe

nižem trenutke

skupljam ih u teglu

stavim u frižider, da ih sačuvam

kada nisi tu, izvadim ih, pa se bahatim i častim onim što si mi ostavio

.. parčići vremena, nanizani na uže

krase moj vrat

kada nisi tu, povučem malo jače

gubim dah

ljubuš me u vrat, onako s leđa

umotani

u ograničenost gubimo se

u vremenu

koga tako malo, za nas, imamo

smešimo se od sreće, ili

se smejemo beskonačnosti u lice

prkosno se kezim

navijam sat

ti sutra stižeš!


POETSKI MARATON na sajmu knjiga (BG)

Poezija kao alat koji proizvodi stvarnost. Poezija kao alat koji u nekim slučajevima samo ponavlja stvarnost. Poezija kao alat koji je bučan. Na velikom poetskom maratonu, prvi put na sajmu knjiga, pesnici i pesnikinje će pokazati da poezije nema bez izvođenja. Pet sati čitanja, performansa, gestikuliranja, provociranja, tekstualiziranja, slemovanja, parodiranja, video projektovanja, mišljenja, šaputanja i poetskog lutanja, sabranost su sve popularnijih poetskih praksi. Na velikom poetskom maratonu, poetski radnici i radnice će rukovati rečima na različite načine, stvarajući prostor u kojem se poetski diverzitet usložnjava. Različite generacije, poetike, ukusi, stilovi, uticaji, konstrukcije, improvizacije… rezultat su različitih oruđa u poetskoj fabrici. 30. oktobra (SUBOTA) od 13.00h do 18.00h poetska fabrika radiće punom parom u svim smenama, pogonima i postrojenjima poezije!


poetski radnici i radnice ::

”U SNU ŽIVIM, U SNU DIŠEM” LAZA KOSTIĆ (Ivana Sarić, Milena Stefanović, Dragana Despotović  ^ Maja Solar), Dubravka Đurić, Nemanja Arsović, Vladimir Kopicl, Jelena Milinković ^Vladimir Stojnić, Vladimir Stojnić, Slobodan Tišma, Dragana Dubljević, Bojan Samson, Vladimir Palibrk, Danica Pavlović, Natalija Marković, Marko Paunović, Dragana Mladenović, Nenad Glišić, Ivan Šamija, Dragana Nikolić, Sara Radojković ^ Luka Kurjački, Tanja Marković, DER KOSMONAUT ^TERMITOVA PROTOZOA, Asja Bakić, Ana Zekonja, Nikola Oravec, Ivana Sarić, Emina Marovac, Branislav Oblučar, Tamara Šuškić, Jelena Anđelovski, Marjan Čakarević, BAILOUT, Milan Jovović, Branko Ilić  (with Zend Nikare), Dejan Čančarević, Minja Bogavac

prijateljice su zastava pod kojom stojim

jelena anđelovski. je pesnikinja. dramaturškinja. graditeljica POEZIJE U KUĆI. priijateljica=zastava pod kojom stojim. ovo su njezine pesme.


PASOŠKA KONTROLA


Ljudi prolaze pored mene kao vozovi.
Ne mimoilaze me jedino
silovatelji
tabadžije
majki psovači
krvavozubi tragači.
Biraju me na svakoj igranci.
Ko su oni?
Loše pitanje.
Zavrti vam glavu.
Unazad.
Izgubite dobar pravac.
Ko smo mi?
Ko sam ja?
Kad to krene…
Prvo vodite duel debatu u glavi.
Razgovor jedan na jedan.
Vi, vi i vi.
Ili, vi i ljudi.
Vremenom,
zbir članova skupštine i vi.
Previše vas je.
Ko su oni, ko ste vi.
Odlutali ste putem bez kraja i početka.
Povratak je bolan.
Na granici stoje
carinici
poznatiji kao bližnji ljudi
kao policija.
Vide vas kao otišlu.
Znaju za skupštinu u glavi.
Moćno,
prave grimase žaljenja.
Tu je vaša mama.
Ona nije carina
ona je mama.
Kuda je mama pošla na ovoj granici
znate kada se pojave
psihijatri – vojna policija.
Ljudi, psihići i mama (u horu):
Pilule joj dajte
pilule su hrana
biće njoj sve bolje
bolje svakog dana! Jea, je!

Vezuju vas u lošem stihu.
Vaša priča postaje složena.
Skupštini se pridružuju životinje,
vrste žele svoje predstavnike.
Ponekad je lavica toliko snažna,
njena rika izlazi iz vas,
ponekad, sranje, na sred ulice.
I ponovo carina
i ponovo kola vojne policije.
Slučajno tu prolaze, tvrdi mama,
pa zašto da te ne povezu


I mačke ubijate, zar ne?

Moj Pablo Neruda je ležao mrtav,

ceo

crn i sjajan kakav je bio.

Continue reading prijateljice su zastava pod kojom stojim

iz fotoalbuma vladimira stojnića


fotografija br.1

Letnji dan. Godina 1965. Istočni Berlin.

Počela je škola i posle prvog dana mi

Igramo fudbal u zajedničkom dvorištu.

Oni dalekosežniji slute jesen. Oni što

prolaze i ne dobacuju zalutalu loptu.

Senovito je i sivo u zaklonjenom dvorištu.

Fotografiše nas moj otac koji stoji

tik pored terena i smeta. Na toj fotografiji

moja je noga podignuta nad loptom.

Svi iščekuju taj udarac, to spuštanje.

On je škljocnuo baš u tom trenutku.

Ne znamo ni on, ni ja da u isto vreme

iza prozora zgrade koji se vidi

u gornjem levom uglu fotografije

tiho uzdiše Johanes Bobrovski.

Sa zelenom staklenom čašom na stolu.

Nepročitani Die Welt koji se rasuo

po prašnjavom tepihu u zamračenoj sobi.

Ne znamo ni on ni ja da ću kroz dvadeset

godina, tu na ulici koja se vidi u perspektivi

fotografije, umirati od spidbola u venama

mojih osušenih narkomanskih ruku.

I ne znamo ko će sve čačkati zube kostima

ostavljenim na zidu koji će proći kao ovaj dan.

Ne znamo ni on ni ja, a on bi sigurno već

trebalo da zna da će nas naše želje uskoro

pretvoriti u robove. Veoma uskoro.

Konačno, ne znamo ni da će lopta udariti

u stativu i odbiti se do njegovih nogu.

Ne znamo mi ništa u stvari.